Sa posebnim pijetetom i poštovanjem, želim da se oprostim od jednog izuzetnog čovjeka, čovjeka koji je dao veliki doprinos ugostiteljstvu i turizmu našeg grada. Vijest o smrti još jednog iz one plejade starih ugostiteljskih radnika odjeknula je bolno, među svim građanima Ulcinja i okoline. Nikola je uz Bima Kaharija, Ćazima -Ćaka Ćuka, Ismaila Bušatija i još nekoliko drugih iz one stare plejade turističkih radnika i ugostiteljaca, ostavio dubok i neizbrisiv trag u turizmu i ugostiteljstvu kod nas. Svi se mi mlađi, rado i sa nostalgijom se sjećamo tih zlatnih vremena početka našeg turizma, čiji su stožeri i nosioci, bili upravo oni. Gospodin Nikola Nilović je jedan od njih, i van svake sumnje ostaće upamćen kao čovjek, koji je svoje iskustvo nosio u svojim genima, sve do svoje smrti. Nama mlađima je bio uzor, svakodnevno smo išli u hotel” Republiku” na samoj pjeni od mora, da gledamo prve strance. Prve strance su upravo služilii naši konobari, konobari tipa Nikole Nilovića. Divili smo se njihovoj eleganciji i njihovim virtuoznim pokretima.. Crne pantalone, bijela košulja i leptir mašna su krasile ove metuzaleme našeg turizma i našeg ugostiteljstva, za razliku od danas, gdje konobari služe u keceljama, i gdje su kravata ili leptir mašna mislene imenice. Ja sam još kao dijete, i mladić sa svojim društvom skoro svakodnevno dolazio do vratiju hotela “Republika”, jer u ta vremena nije bilo tako lako ući u hotel, i moram priznati da nam je Nikola uvijek dozvoljavao da napravimo krug do šanka…Bila su to divna stara vremena i prvi počeci našeg turizma, koji će svoju kulminaciju doživjeti između 70 – 90 godina prošlog vijeka. Zbog toga, svi mi govorimo sa nostalgijom o tim zlatnim vremenima. Tvrdim, i mislim da dijelim mišljenje većine građana da smo imali i privilegiju da doživimo takav turizam i to vrijeme.
Svakako, gospodin Nilkola Nilović je dio tog vremena i mi smo mu svi zahvalni zbog toga. Nikola je počeo da radi i da se usavršava još kao mladić u Beogradu. Kao mladić od 18 godina počeo je da radi u japanskoj ambasadi kao konobar, gdje je učio prve korake u elitnom turizmu. Međutim, rodni kraj i nostalgija ga je natjerala da se vrati u Ulcinj, gdje počinje da radi u hotelu “Republika”. Veoma je brzo zapažen i Nikola je, kako nam je ponekad pričao služio ne samo elitne goste, već mu je uvijek povjeravano, da služi političare i ljude iz svijeta filma. Podsjećam da su se u to vrijeme kod nas u Ulcinju i okolini, sniamali filmovi svjetskog kalibra, Dugi brodovi, Sedmi kontinent, Vinetu , sa glumačkim zvijezdama, tipa Ričarda Vidmarka, Rasa Tamblina, Bebe Lončar, Pjer Brisa i drugih. Svi oni su boravili u hotelu “Republika, a jedan od onih koji je znao i jezike, i koji je znao da bude ne samo konobar, već mnogo više od toga, bio je i gospodin Nikola Nilović. Ulcinj je tada, kao ja to često kažem i blia druga varoš Crne Gore, a u turizmu svakako prva. U Ulcinju je Nikola doživio punu afirmaciju, ali vremena su se mijenjala i 70 godina prošlog vijeka, Nikola odlazi u Švajcarskoj gdje u kantonu Bern doživljava pravu kulminaciju. Iz Ulcinja je poneo svoj kosmopolitizam i svaki građanin ovog grada, koji je kasnije godinama dolazio do Švajcarske i Berna, u Nikoli Nilovića je uvijek imao pomoć i oslonac. Nema tog čovjeka, bilo koje vjere ili nacije kome Nikola nije pružio pomoć. Ulcinj je grad u kojemu su uvijek živjeli, i a i danas žive u jednoj fantastičnoj harmoniji sve tri konfesije i sve nacije. Nikola Nilović potiče iz porodice, gdje je to vjekovima njegovano. Danas taj gen i te osobine gaje i njegovi naslednici, i to se prenosi generacijama kod nas u Ulcinju. Nikola je to dokazivao i u dalekoj Švajcarskoj, gdje je svojim radom stvorio imidž sebi i svojoj porodici. Čak je u Bernu i jedna ulica nazvana imenom njegovog oca. Moram još nešto dodati, prije nego što se oprostim od ovog divnog čovjeka i humaniste. Nikola je volio svoj rodni kraj, svaka njegova misao je započinjala i završavala se sa rodnim krajem, malim selom na samo par stotina metara od Ulcinja, Braticom. Tu je volio da radi u bašti, divio se i uživao u jutrima i Suncu, koje se tu upravo i rađalo. Dok sam išao da se oprostim od njega od njegove porodivce i prijatelja, snimio sam par fotografija, kako bih prenio dio velike ljubavi, koje je ovaj divni čovjek gajio prema rodnom kraju. Beskrajno zelenilo, njegovano njegovim rukama, plenio je poglede sviju onih koji su poštovali i voleli ovog dragog čovjeka. Lijepo je sjećati se ljudi tipa Nikole Nilovića. Dobro je to za generacije koje će doći iza nas, jer kad tad, vremena će se promijeniti i prave vrijednosti će se znati poštovati i njegovati. Divan i svetao primjer onih pravih vrijednosti, je svakako i jedan od najboljih ugostiteljskih i turističkih radnika kod nas, gospodin Nikola Nilović.

Ismet Karamanaga Facebook