Od Evrope do provincije
U čudesnom sudaru triju civilizacija, kapitalizma i komunizma, modernog i tradicionalnog i bogatog i nemaštine, Ulcinj je tih sedamdesetih godina prošlog vijeka promovisan u vodeći turistički centar Crne Gore i Balkana. Rado se sjećajući tih vremena, dugogodišnji direktor u „Ulcinjskoj rivijeri“ Ruždo Karamanaga kaže da su Ulcinjanima na hotelima i usluzi zavidjeli čak i Dubrovčani. Sjeća se da su se građevinski i turistički bum, koji su pogodili Ulcinj početkom sedamdesetih godina, poklopili sa početkom njegovog rada u turizmu.

– Te 1969, u Ulcinju su postojali hoteli \’Jadran\’, \’Galeb\’, \’Mediteran\’ i vile \’Lida\’ na Velikoj plaži. U tek otvorenom \’Albatrosu\’, gdje sam radio kao šef recepcije i zamjenik direktora, puna sezona je trajala od marta do polovine oktobra. U tom periodu, tražio se krevet više, a solidan broj gostiju imali smo i zimi. Uglavnom su to bili gosti iz Zapadne Njemačke – sjeća se Karamanaga. Godinu kasnije, Interturist iz Zagreba sagradio je hotel „Belvi“ na Velikoj plaži. Tadašnja uprava „Ulcinjske rivijere“, na čelu sa direktorom Miodragom Mirovićem, odlučuje da kupi taj hotel.

– Zadužili smo se 5 milijardi i 200 miliona tadašnjih dinara, kupili \’Belvi\’ i angažovali čačansko preduzeće \’Hidrogradnja\’ da nam izgradi još jedan hotel. Nazvali smo ga \’Olimpik\’ i otvorili 7. jula 1971. godine – priča Karamanaga koji je bio i prvi direktor tog hotela.
– Prvi gosti su nam bili 70 najpoznatijih pjevača Jugoslavije koji su \’Pjesmu ljeta\’ počeli tih dana u Ulcinju, a završili mjesec kasnije u Ankaranu u Sloveniji – kaže Karamanaga i sjeća se nasmijanih i veselih lica Mića Orlovića, Tozovca, Tome Zdravkovića, Kića Slabinca, Gabi Novak, Radmile Karaklajić, Mikija Jevremovića… Ulcinj je tih godina živio u transu – turisti su hrlili sa svih strana svijeta, a na sve strane grada nicali su novi hoteli i odmarališta. Redovni gosti bili su najpoznatiji estradni umjetnici, poput “Sedmorice mladih”, grupe „Montenegro pet“, Maje Odžaklijevske, Tamare Pavlović, “JU grupe”… Karamanaga kaže da Mirović tada dolazi na ideju da na pustom ostrvu, udaljenom 17km od Ulcinja, sagradi nudističko naselje. Sa početnim kapitalom minhenske turističke agencije „Miramare“, u tome uspijeva 1973. godine- iz „Krivaje“ iz Zavidovića stiže 50 vila tipa zarubljene piramide sa 100 ležaja. Već prve godine, za Adu je vladalo ogromno interesovanje i već tada se znalo da je Ulcinj dobio još nešto po čemu će svih narednih decenija biti prepoznat na mnogim mapama svijeta.

– Mirović je imao viziju razvoja turizma, iako su ga kritikovali lokalni političari što turizam seli na Veliku plažu i Adu. Sa skepsom su pratili izgradnju hotela \’Lido\’, 5km udaljenog od grada, ali se sjećam kako im je Mirović doskočio. Na otvaranje hotela stigao je Edvard Kardelj, koji je i presjekao vrpcu, pohvalivši ulaganja na Velikoj plaži. Tada su svi zaćutali – sjeća se Karamanaga. Na jesen te godine, Ada u tkzv. bijelim vilama 5+1, proširuje kapacitet sa novih 350 ležaja. „Ulcinjska rivijera“ već tada je imala više od hiljadu i osamsto radnika.

– I Dubrovnik nam je zavidio na usluzi jer je svaki naš konobar znao njemački jezik, a recepcioneri i još poneki. Radilo se naporno u tri smjene, ali su naši radnici bili dobro plaćeni. Kako i ne bi, kada nam je samo na Adi jedne godine prihod bio sedam miliona maraka, a ekstra profit 700.000 – kaže Karamanaga koji je tada bio direktor naselja na Adi. O komunističkom produktu, zimnici, Karamanaga u šali dodaje da radnici nijesu ni razmišljali.
– A zašto bi kada su redovno imali i jesenicu, i proljetnicu i ljetnicu. Četiri puta godišnje radnicima je dijeljeno po 50 kilograma mesa i drugih potrebnih namirnica i proizvoda – kaže Karamanaga. Ne zaboravlja da pomene Mirovića, Safeta Divanovića, Sulejmana Liku, Živka Mihajlovića i Vlada Mitrovića, odnosno one koji su prema njegovoj ocjeni najzaslužniji za uzlet Ulcinja.
Nakon donošenja Zakona o udruženom radu 1974, “Rivijera“ je formirala OUR-e i prišla “Montenegroturistu“ sa sjedištem u Budvi. Tri godine nakon katastrofalnog zemljotresa 1979, Ada je sredstvima Fonda za obnovu i izgradnju dobila naselje LUX sa dodatnih 600 kreveta i auto-kamp. Iste godine, novcem iz Fonda za razvoj, izgrađen je hotel „Otrant“, čime „Ulcinjska rivijera“ zatvara investicioni ciklus. Slabija nego što je ušla, „Rivijera“ iz “Montenegroturista” izlazi 1987, ali će zlatne godine trajati još dva-tri ljeta kada počinje slom…
Opustošen i razvaljen u tajkunskoj privatizaciji, Ulcinj je danas grad zalutao u vremenu koji gotovo ničim ne podsjeća na diva iz sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka. Karamanaga tvrdi da je ulcinjski turizam pad doživio 1989-1990, a konačan slom dvije godine kasnije.

– Uveli su nam stečaj zbog duga Elektroprivredi od oko 200 hiljada, a \’Budvanskoj rivijeri\’ nijesu, iako su Budvani dugovali mnogostruko više. Doveli su nam stečajnog upravnika da rasturi, proda, rasproda i sruši. Zato danas nema ni \’Jadrana\’, ni \’Galeba\’ ni \’Lida\’ ni njegovih vila. Nemamo hotela koji možemo ponuditi iole ozbiljnijoj agenciji Evrope. Tako se jedan zbilja evropski turizam srozao na provincijski – kaže Karamanaga koji za stanje u „Rivijeri“ i ulcinjskom turizmu optužuje ministra Predraga Nenezića i njegove saradnike.
– Vjerujem da će neko odgovarati zbog ovoga što je učinjeno Ulcinju – nada se Karamanaga.

Nije lako kupiti svinjske kotlete

Karamanaga se sjeća zgode sa njemačkim turistom na Adi, koji mu se, nakon dolaska iz grada, požalio kako nije nigdje mogao da nađe svinjske kotlete za roštilj.
– Objasnio sam mu da u Ulcinju pretežno živi muslimanski živalj i da se svinjsko meso ne može naći u svim radnjama. Obećao sam mu da ću mu tog popodneva donijeti iz grada kotlete – prisjeća se Karamanaga. Uz osmijeh, oživljava scenu iz \’Vračara\’, gdje je bilo i odjeljak sa svinjskim mesom.
– Kad sam zatražio kilo i po svinjskih kotleta, jedan komšija koji je tu radio, pitao me \’Ruždo, da nijesi omanuo\’. Objasnio sam o čemu se radi i Njemcu ponio kotlete – kaže Karamanaga i dodaje da tu ne prestaju neprijatnosti.
– Kada sam mu ih predao, podrugljivo me pogledao rekavši da sam ih dobio zato što sam komunista i direktor. Bilo mi je došlo da mu odalamim jednu, ali sam se suzdržao – sjeća se on.

Kad generali love na zabran

Na Adi su boravili brojni poznati gosti, ali se Karamanaga sjeća dvodnevne posjete generalne inspekcije narodne armije(GINA), koji su u naselje stigli nakon kontrole Podgoričke vojne oblasti.
– Bilo je tu nekoliko generala, među njima Koričik i Radaković, a bio je načelnik službe bezbjednosti iz Budve, Ćulafić. Dogovorili su se da se podijele u dvije grupe i da idu u lov – jedna grupa na patke, a druga je bila zadužena za ribu. Dogovor je bio da ne jedu ništa iz kuhinje nego samo ono što ulove – sjeća se Karamanaga i dodaje da su se i jedni i drugi vratili punih šaka.
– Bilo je i ribe i pataka, a Ćulafić je usput ustrijelio i divlju svinju od 165 kilograma. Bio je još jedan vepar od 40 kilograma i gozba je mogla da počne – kaže Karamanaga. Potvrdno odgovara na pitanje da li je lov bio tada zabranjen.
– Ali, ko je njima šta mogao zabraniti – konstatuje Karamanaga.

Samir ADROVIĆ
Vijesti